Na kraju svakoga tunela dolazi svijetlo
U trenutku kada izađem i trebam da "progovorim" javi se taj osjećaj. To nije stres niti strah, to je osjećaj da sam najusamljenija osoba na svijetu. Pomislim : "Nitko ne zna kako je meni, nitko me ne razumije". Kao da sam u prostoriji punoj bola, okovana sramom, osamljena i bez ljubavi. Ali to nije istina. Postoji toliko ljudi koji imaju sličan problem kao i ja, ako ne i isti. Kao da se odjednom otvore vrata prostorije, nepoznati ljudi ulaze, vidim da više nisam sama. I u meni se budi nada, jer ako se kroz neka vrata moze ući, vjerojatno se može i izaći. Samo se treba rješiti prepreka koje postoje u toj sobi. To i je najveći problem. No, zar nije problem prilika za nešto novo?
Napisala: Isabella